Šimunović & Szabo


"Vins de garage" (garažna vina) je posprdni naziv s aluzijom na porijeklo i imovinski status kojim su se bordoški vinari s pedigreom i njihovi, najčešće britanski medijski zastupnici sredinom devedesetih izrugivali grupi vinara bez pedigrea, novaca i dvoraca, ali s čvrstom idejom da proizvedu bolju i konzistentniju kvalitetu od one koja se standardno nudila na tržištu. Koncept je bio jednostavan, jedino ulaganje bit će u nemilosrdnu selekciju grožđa i zelene berbe radi bolje koncentracije i zdravije sirovine, a vino se može raditi i ručno, bez visoke tehnologije, doslovno u garaži. Podsmijeh plemenitih je naglo zamro kad je američki kritičar Robert Parker, koji je potpuno imun na aristokratske titule i službene klasifikacije, garažno vino iz Saint Emiliona – Chateau Valandraud iz 1995. ocijenio bolje od susjednog lukrativnog giganta Chateau Petrusa. Hrvatska ima svoje garažiste. Doduše, stvorene u nešto drugačijim okolnostima. Naši su garažisti obično strastveni hobisti ili ljubitelji vina također bez vinskog pedigrea koji su novac zaradili u nekom drugom biznisu, a kojima je ljubav prema vinu narasla do želje da se iskusi ona konačna faza svačijeg intimnog odnosa s vinom – stvaranje. Najeklatantniji primjer hrvatskog garažista je Danijel Szabo sa zagrebačkog Markuševca. S partnerom Šimunovićem prije par godina napravio je prvi dingač usred Zagreba. Markus simbolizira Markuševac, a pepejuh je lokalni pelješki naziv za poskoka, kojeg se može sresti u vinogradima dingača. Otkupljuje grožđe samo s viših dijelova dingača i iz starih vinograda, što je veliko jamstvo kvalitete, te ga hladnjačom prevozi u Zagreb gdje potom kroz dvije godine dozrijevanja nastaje jedan od impresivnijih plavaca Dalmacije. (izvor: Dobra Hrana)



Šimunović i Szabo d.o.o.

Lijevi Gradečak 33

10040 Zagreb

Hrvatska